Savremena tehnologija nas vodi ka ostvarenju ideja, omogućava nam da razvijemo sopstvenu kreativnost kroz tuđe postove, blogove, tvitove… “Gubljenje vremena na internetu” više nije vid zabave već inspiracija za postizanje poslovnih ciljeva.

Za nadrealiste, idealno stanje u kome se rađa umetnost je stanje između jave i sna, stanje u kome bi oni sakupljali slike iz mračne podsvesti i stavljali ih na papir ili na platno. Opisujući stanje u kome se društvo našlo kao ‘mesečarenje’, Andre Breton se pita: “Kada cemo imati filozofa ili logičara koji spava?”

Izgleda da se vizija nadrealista o kulturi snova u potpunosti ostvarila putem današnje tehnologije. Mi smo preplavljeni novim, elektronskim, kolektivnim nesvesnim; vezani za više uređaja, mi smo pola budni, pola uspavani. Razgovaramo telefonom, dok pretražujemo na Internetu, samo delimično čujemo sta nam se govori, dok istovremeno odgovaramo na mejlove i pratimo sveže statuse. Postali smo jako dobri u tome da nam se pažnja može lako odvući. Sa kreativne tačke gledišta, ovo je razlog za slavlje. Ogromna količina Internet jezika je odlicna sirovina za književnost. Disjunktivni, zbijeni, izolovani, i najbitnije – lako ‘cut’, a zatim i ‘paste’ jezik se lako može pretočiti u umetničko delo.

Dolazi Januar, a ja i petnaest studenata kreativnog pisanja Univerziteta u Pensilvaniji ćemo sedeti tiho u prostoriji sa samo našim uređajima i Wi-Fi vezom te tako provesti tri sata nedeljno pohadjajuci kurs ‘gubljenje vremena na internetu’. Iako ćemo svi biti u istoj prostoriji, naša komunikacija ce se odvijati preko čat-soba, ili drugih drustvenih mreža. Ometanje, odvlačenje pažnje će biti obavezno, baš kao i besciljno lutanje i surfovanje. Studenti ce biti ohrabrivani da se ‘izgube’ na tri sata na internetu, i da dremljivo izrone iz digitalne izmaglice samo kada je čas završen. Utonućemo u koletivni prostor snova, u iskustvo u kom će se od studenata očekivati da pruže umetnička dela. Da bih ih podstakao, oni ce istrazivati dugu istoriju o odmoru, dosadi i gubljenju vremena kroz kritičke tekstove mislilaca Guy Debord, Mary Kelly, Erving Goffman, Raymond Williams, i John Cage.

Ništa nije zabranjeno: kada je Internet u pitanju, onda je reč o fer igri. Studenti mogu da provedu tri sata gledajući porniće kao osnov za ubedljivu erotiku, mogu da pretražuju opasne desničarske sajtove, jezik pun mržnje, mogu da vizualizuju slavne ličnosti sa Tvitera kao likove dadaističke poezije, da novosti sa Fejsbuka pretoče u novele, ili mogu da se jednostavno predaju istoriji svog pretrazivača i to predstave na kraju časa kao memoar.

Nikada nisam predavao ovo ranije, ali imam osećaj da ce biti pravi uspeh. U proteklih deset godina, ja sam predavao predmet koji se zvao ‘nekreativno pisanje’, gde su studenti bili primoravani da izigravaju plagijatore, da prilagodjavaju i kradu tekstove, a zatim tvrde da su to oni sami napisali. Kao finalni zadatak, tražio sam im da kupe gotov papir u fabrici papira, napisu svoje ime i brane kao svoj rad – zasigurno najkažnjivije delo u svim akademskim krugovima. Na kursu, studenti su se kažnjavali za originalnost, kreativnost i iskrenost. Ono sto su krišom radili tokom školovanja, parafrazirali, krali, sada mora da se radi javno, gde su oni odgovorni za svoje odluke. Odjednom, rađaju se nova pitanja: Šta je to što ja kradem? I Što? Sta mi govore stvari koje ja biram? O mojim emocijama? O mom životu? Kritike se kreću i u pravcu sopstvenog poboljšanja: Zar nisam mogao da maznem bolji materijal? Da li su moje metode u izradi ovih tekstova mogle biti bolje? Ništa nije začuđujuće, oni uspevaju. Ono sto sam naučio radeći svih ovih godina je da ne možemo da uradimo nesto, a da kroz to ne izrazimo sebe.

Slično tome, ne sumnjam da će studenti ‘gubljenje vremena na internetu’ koristiti surfovanje kao vid samoizražavanja. Svaki klik pokazuje ko smo mi: pokazuje našu zainteresovanost za nešto, odnosno nezainteresovanost, politiku, naš pogled na svet. Naravno, marketinski stručnjaci su odavno prepoznali ovo, ali književnost jos uvek nije naučila da ceni i iskoristi ovu situaciju. Ideja za ovakvo odeljenje se rodila iz moje frustracije o čitanju beskonačnih Internet optužnica, praveći nas glupljima. Osecam se upravo suprotno. Pišemo i čitamo vise no ikada, samo to radimo na drugačiji način – spamujemo jezik, retvitujemo, reblogujemo, prosleđujemo, skeniramo, skimujemo, bukmarkujemo – na načine koji jos uvek nisu proglašeni književnima.

A ipak to nije ništa novo: modernizam nas je pripremio za komunikaciju u digitalnom okruženju. Upotreba Džojsovih složenica u delu “Fineganovo bdenje’’ predvidela je upotrebu takozvanih haš-tagova. Malarmeova vizuelna upotreba reči je u stvari animirani GIF, Zolin ‘’Uspon Rugonovih” predvidela je blogovanje, i Feliks Feneonovo preoblikovanje novinskih naslova u pesme “tri stiha” je zapravo verzija Tvitera iz 1906.

Od ranih eksperimenata sa hipertekstovima preko novijeg Flarfa i alternativne književnosti, pisci su preko digitalnog jezika sakupili neverovatna dela narodne knjizevnosti za protekle četiri decenije iako Ivy League univerzitet nudi kurs kreativnog pisanja koji se zove “gubljenje vremena na internetu” i deluje šokantno mnogima, sanjarenje, odugovlačenje, splavarenje su odavno sastavni deo pisanja. Polusvesno stanje Valtera Bendžamina, splavarenje kroz radnje i ulice Pariza, podstaknuto hašišem, rezultirali su u njegovom “Arcades” projektu – fizičkom svetu srodnome našem internet surfovanju. Njegov oporavak od ‘izgubljenog’ vremena na književnost je sjajan primer koji pokazuje kako bi moji student mogli da napreduju ispred svojih ekrana.

Ipak, dok nadrealisti i Bendžamin slave ovo stanje, mi smo skloni tome da osećamo uzasnu krivicu zbog ovoga misleći da bi naše vreme ispred ekrana trebalo da bude ‘produktivno’ i ‘konstruktivno’, a ustvari je istovremeno i ‘produktivno’ i ‘besciljno’. Pošto su se naši zivoti prilicno sveli na živote pred ekranima, možemo da očekujemo da vreme koje provedemo na Internetu bude što raznovrsnije, kakav je inače i sam život. Greška je kada opisujemo nasa onlajn iskustva kao bezlična; nekada moramo da radimo, nekada samo surfujemo, gubimo vreme, ili se prosto opuštamo. Učenje i angazovanje se nastavljaju kao i ranije, samo što poprimaju nove forme. Mislim da je vreme da se oslobodimo osecaja krivice zbog gubljenja vremena na internetu i da nastavimo. Svakako, mi smo mnogo složeniji od toga.

Naškraban na zidovima Pariza 1968. godine, mogao se videti slogan ‘nađi zadovoljstvo u borbi’, koji je postao ratni poklič za oporavak od birokratije koja je isisavala živote ljudima. Ako ja uspem da navedem moje studente da zamisle da se ‘izgubljeno vreme’ pretapa u nesto angažovano i kreativno ispred njihovih ekrana, sasvim sam siguran da ću ih usmeriti na dobar put.

Originalan tekst: The New Yorker